U zatvoru na Bilice

Put prema zatvoru 

Na poziv suca za prekršaje Supetar u srijedu 7. lipnja 1989. upućen sam na izdržavanje kazne zatvora od 15 dana zbog prekršaja iz člana 77. stava 1. Zakona o vojnoj obvezi. Biskup Slobodan je također zahtijevao da najprije idem u zatvor a onda da prihvatim župe Supetar i Škrip. Zanimljivo svjetovna i crkvena vlast je u toj odredbi bila jedinstvena. Tako sam u petak 9. lipnja morao u zatvor, a još se nisam ni oporavio od uzbudljivih scena na splitskoj pijaci, a pogotovo ne od presija i represija u milicijskoj stanici. Ipak, mogu kazati da sam mirno išao na taj put prema zatvoru. Tog jutra pratila me je sestra Josipa i njen muž Jure. Ukrcali su svoj automobil CITROEN u trajekt da jednostavnije obavim zacrtani put. Na trajektu koji je vozio iz Supetra za Split, razgovarali smo o svemu i pretpostavljali kako će to biti u zatvoru. Možda slično kao u vojsci: red i disciplina.

Kroz protekle godine sām sam se šišao. Ovog puta tražio sam frizera. Nisam želio doživjeti da mi u zatvoru nasilno skrate kosu. Odmah nakon obavljenog posla kod frizera, otišao sam na Peristil mom fotografu kako bi ovjekovječio ovaj čin skraćivanja kose. Mogu odmah kazati da sam, nakon odlaska iz zatvora, više puta tražio tu fotografiju, ali je nisam mogao dobiti. Fotograf mi svaki put utješno kaže: „Znaš kad pršut više stoji, on je bolji! Tako će biti s tvojom slikom!“ Istina, nisam se zadovoljio s tom nespretnom usporedbom, a pogotovo ne - onog trenutka kad sam se uvjerio da je nikada neću ni dobiti.

 U Splitu se Jure dogovorio sa svojim prijateljem Filkom Kuncem da on preuzme vožnju, jer bolje poznaje grad i put na Bilice. Tako su me njih troje dopratili do zatvora.

Oslobođen brevijara i krunice

Zatvor Bilice se nalazi na istoimenom predjelu Solina i Splita. Pred sobom sam ugledao veliku željeznu kapiju. S lijeve strane na zidu je bilo električno zvono. Pozvonili smo. Došao je stražar. Oprostio sam se sa svojima i s vozačem Fikom, a potom krenuo velikim dvorištem do podrumskog dijela zatvora. Otvorila su se velika željezna vrata. U toj podzemnoj hali s lijeve strane nalazio se mali ostakljeni ured s podužim prozorima i vratima iz kojeg se pojavio milicajac. Tu su sa mnom čekali i drugi „pripravnici“ za zatvor. Morali smo odložiti sve suvišne i nepotrebne stvari, pa čak i novac. Mogli smo imati novaca toliko da možemo kupiti u kantini pastu za zube, pribor za brijanje, razglednicu i sl. Napravili su nam otisak prsta i dali nam formular na kojem smo popisali donijete stvari. Sve sam morao vaditi iz torbe. Na stol sam položio brevijar (časoslov) i krunicu. Naglasio sam da sam svećenik i da je to dio mojih svakodnevnih obveza. Ništa nije koristilo. Sve su mi privremeno oduzeli i deponirali do izlaska iz zatvora. Po prvi put u životu, nasilno su me „oslobodili“ molitve i krunice. Svukli su nas do gola, pregledali, a onda pod tuš. Istina nismo imali zatvorsku odjeću već civilne hlače, majicu, košulju i cipele. Tako je bilo lakše. Nakon toga trebali smo se javiti intendantu za raspored poslova. U zatvorskom krugu bila je bloketara, svinjogojstvo, nešto poljoprivrede, zatvorska kuhinja, vešeraj, tehnička služba, održavanje okoliša, piste i sl. Upozorili su me prije zatvora, da je voditelj poslova donjohunčanski zet, te da mu napomenem da sam svećenik, pa će mi dati lakše poslove. Doista, tako je i bilo. Rasporedio me je na dužnost: mesti pistu i zalijevati travu! Potom su nas dopratili, podužim hodnikom, do velike sobe na katu. Soba br. 6. Osmorica smo bili u toj sobi. Soba je opremljena s željeznim krevetima na kat. Sa svake strane kreveta bio je metalni ormarić. Na dnu sobe bio je dugački stol sa klupama. Nekoliko uskih prozora je smješteno visoko ispod plafona, ali samo s jedne strane zida. Iza stakala s vanjske strane dominirale su jake željezne rešetke. Odmah s lijeve strane na ulazu u sobu postavljen je samo jedan zahod tzv. čućavac, ograđen zidom visine jednog metra. Na ulazu zahoda nije bilo niti zavjese. Vrata sam tek mogao zamišljati, pa sam pomislio da li ću kroz narednih petnaest dana izdržati, a da ne idem u WC!? Dok jedan „pušta vodu“ sedmorica ga „slušaju“, dok jedan iz debelog crijeva ispušta suvišnu materiju s popratnim, povremenim „pucnjevima“ i „mini detonacijama“, sedmorica sve to čuju, podnašaju i „mirišu“. Odlučio sam ne ići u taj WC! Ali onda kuda? Trebalo je jesti, probavljati, a stomak i probavni trakt imaju svoje zakonitosti. Nije mi bilo lako ni pomisliti o konačnom ishodu.

Pop lopov ili ubojica?!

Prošao je taj prvi dan. Došla je večer. Nema novina, nema knjiga, nema radija ni televizije. Postoji posebna, omanja prostorija u kojoj je televizor, ali s ograničenim brojem gledatelja. Na gledanje televizijskog programa ide se po zasluzi i prijavi. Sve je pomalo ograničeno samo ne pušenje. Pušiti se može i u sobi. Sedam pušača i jedan nepušač, a taj jedan - bio sam ja. Znam, pušio sam neko vrijeme kao bogoslov i kao svećenik. U vremenu, dok sam bio kapelan u Hvaru morao sam na operaciju glasnica. Odstranili su mi polip na jednoj glasnici. Od tada, nakon operacije, nisam imao nikakve želje, a ni gušta, uzeti cigaretu u usta. Sada u zatvorskoj sobi moram biti prema većini pristojan i tolerantan! Pokušao sam shvatiti pojedince osuđene na više godina zatvora. Taj životni vakuum treba ispunjati i dimom. Jedan je te večeri ispričao kako je s automobilom nenamjerno pregazio ženu. Ispod mene u donjem krevetu bio je jedan Višanin osuđen zbog konzumiranja droge. Dvojica iz Kaštela dospjela su u zatvor zbog bacanja kontenjera u more. Ostali su kažnjeni zbog tuče, provala, pljački i sl. Svatko od njih je imao svoju priču. Slušao sam iskrena priznanja zatvorenika. Te prve noći svima sam bio enigma. „Kako to: pop pa u zatvoru!?“ - glasno su pitali moji cimeri. Svima je to bilo zanimljivo, ali i simpatično. „Ma, koga si ti ubio, što si pokrao?“ - govorili su mi, smijući se. „Naravno, nisam nikoga!“ I ispričao sam im ukratko razlog mog boravka s njima. Napominjali su da milicajci prisluškuju što u sobi pričaju, ali na to se nisu puno obazirali. Svaki od nas je sa svoga kreveta pričao svoju životnu priču.

 „Skok“ u WC

Veći dio prve noći u zatvorskoj sobi protekao je u upoznavanju. Teško je bilo zaspati od zagušljivosti i dima. Ipak sklopio sam oči i utonuo u san. Nakon nekog vremena probudio sam se, pa opet zaspao. Kad sam se pred zoru razbudio, promislio sam kako bi bilo najpametnije da prije svih „skoknem“ u taj WC. Polako sam se spustio s kreveta na kat i tiho krenuo. Sve se u meni stislo. Uspio sam „pustiti vodu“, pa je i to bio mali podvig. Ona „velika potriba“ ostvarila se tek trećeg dana u ranu zoru…

Oko šest sati ustajanje, pranje, doručak… U kuhinji, uz ostale, je radio Pero Glušević Taksist iz Supetra, pa nam je svakog dana nosio na kolicima hranu u sobu. Uvijek je prema meni bi srdačan i dobar: „Evo, mojem Selčaninu, mojen popu još jedan sir!“ Uvijek mi je davao repete od hrane koju je dijelio zatvorenicima.

Nakon doručka svaki je zatvorenik imao svoj dnevni red i rad. Radili su i izvan zatvora u JUGOPLASTICI i drugdje. Moj je zadatak bio jednostavan: zalijevanje i čišćenje. Imao sam vremena za molitvu i razmišljanje. Uza sve to vrijeme je presporo prolazilo. Činilo mi se da je dan bio duži od mjeseca. Nekako iznad zgrade zatvora bila je jedna betonska puškarnica. Uokolo čitavog prostora postavljena je žičana ograda. Sve sam to promatrao s travnate podloge koju sam imao zadatak njegovati i oplemenjivati. S te pozicije nikoga nisam primijetio niti od službenika niti od zatvorenika. Sam, okrenut prema puškarnici. Pomislio sam: tu sam izvrsna meta. Možda su me tu postavili kako bi me lakše skratili za glavu. Za trenutak me je uhvatio strah.

Oko podne vratili bi se u sobu za ručak. Obroci su uglavnom bili kašasti, pa smo za pribor imali samo kašiku (žlicu). Zatvorenik bi mogao upotrijebiti viljušku i nož za oružje, pa je takav „beštek“ bio izvan upotrebe.

Predvečer sam prošetao po krugu zatvora. Slijedio me je jedan mladi zatvorenik iz Slavonije. Umiljato mi se približio i posvjedočio: „Ja sam vjernik. Moj je otac zvonar i sakristan! Moju su obitelj zbog toga progonili, pa sam i ja završio ovdje!“ I nastavio je pričati o svom vjerskom i nacionalnom ponosu! Teško je u tom trenutku bilo procijeniti da li to mladić govori iz životnog stava ili pak po zadatku. Sjećam se da sam u tom trenutku bio oprezan.

Navečer opet u sobi rasprava. Uvijek ista pitanja ženidbe svećenika, odnos s pravoslavcima i druga disciplinarna crkvena pitanja. Moji su se odgovori svidjeli jednom muslimanu, pa mi se ponudio za pranje rublja. I doista prao mi je donje rublje, majice i sl. Budući je puno pušio, kupio bi mu cigarete ili platio kavu. Za uzvrat svakog dana bi mi napravio kapučino. Ispričao mi je na koji je način pokrao staricu, provalio u kiosk i kako su ga milicajci uhitili. Osuđen je na više mjeseci zatvora.

Milicajac i pop zajedno

Susret koji me je posebno iznenadio u zatvoru. Prišao mi je jedan zatvorenik i upitao me: „Da li me poznaješ?“ - „Da, iz viđenja!“ - odgovorio sam. Dok sam promatrao njegovo lice, sjetio sam se vremena studija u teologiji u Splitu i mladog simpatičnog milicajca sa psom vučjakom, koji je obilazio parkove i ulice i vršeći svoju službu. To je bio prvi milicajac sa psom u gradu. Znam da smo ga svi zapažali i rado promatrali. Upravo je taj milicajac sa mnom i osuđen je više od godine na zatvor zbog navodnog prinuđivanja jedne prostitutke na odnos. Radio je teže poslove u bloketari. „Komunisti i moji sudrugovi su mi namjestili tu ženu i osudili me! Sada sam tu! Vjernik sam i nisam htio u partiju, pa su se mene htjeli na taj način osloboditi.“ I odmah je nastavio: „Znate kad sam imao onog psa otkrio sam 'lopove' u bogosloviji.“ „Kako?“ - pitao sam, mada sam se dobro sjećao vremena kad su naše starješine alarmirali splitsku miliciju za „noćnu provalu“ u zgradi teologije. „Ma, nisu to bili lopovi, to su bila dva bogoslova koja su se kasno vraćala na spavanje (nisu smjeli imati ključ! m.o.), pa su bili primorani skočiti preko zida, a potom i krova kako bi došli u svoje sobe! Otkrio ih je moj pas!“ - ponosno će bivši milicajac.

Interesantno kako sam nakon petnaest godina saznao pravu istinu iz bogoslovskih dana - i to u zatvoru.

Prerano naprijed

Nisam se pribojavao zatvora, jer sam već bio u zatvorenom krugu kasarne, a prije toga u zatvorenom krugu sjemeništa i bogoslovije. Nisam se bojao ni udaraca, jer sam ih od djetinjstva znao primiti od najbližih i rado sam se sa svojim vršnjacima tukao. Bojao sam se mogućnosti „uvjeravanja“ ili zatvorske logo-terapije. Dok sam jednog jutra prao zatvorski kombi tzv. CRNU MARICU, otvorila su se širom vrata kapije. Polako je ulazio u dvorište civilni automobil iz kojeg su me sumnjivo i radoznalo gledala dva mlada čovjeka. Znao sam da su to udbaši. Pobojao sam se razgovora s njima. Nastavio sam prati kombi kao da ih ne vidim. U jednom trenutku zaustavio se automobil na sredini piste, a iz njega je izišao jedan od njih, prišao mi je, te me uljudno zamolio da mu pružim gumenu cijev s vodom. Rado sam to učinio mada mi je bilo čudno da želi piti iz cijevi s kojom zalijevam i perem. „Jeste li vi Ursić?!“ - pitao je, popivši gutljaj vode. - „Da!“ - potvrdio sam. Dugo sam nosio tu sliku kako sagnut uzima vodu, a istovremeno diže ona dva crna oka prema meni, uspravlja se, a zatim mi onako frajerski kaže: „Shvaćam vas, ali prerano ste išli naprijed!“ Ostavio je gumu s vodom, okrenuo se brzinom vrtuljka i vratio se automobilu. Bio sam sretan: nije bilo logo-terapije. Dobio sam „priznanje“ da sam svojim potezom (neodazivanja u rezervu) ipak - mada prerano - otišao „naprijed“!

Čišćenje hodnika po pravoslavcu

Ipak nisu se dežurni milicajci uvijek držali striktno uloge i zadatka pojedinog zatvorenika. I mene su s piste i travnjaka prebacivali na „crnu maricu“, a tog jutra završio sam u hodniku na prvom katu. Dežurni je bio pedantan i strog. Zatvorenici ga nisu voljeli, pogotovo kad znaju njegove komande na srpskom jeziku i narječju. Rekli su mi: „On je pravoslavac i nikoga od nas ne voli!“ Nisam se previše na to obazirao, jer sam sličnih imao u kasarni „Tadija Anušić“ u Sinju kad sam od jednog srpskog poručnika proglašen kvislingom i ubačenim samo zato što sam „pop“, a imao sam svoju sobu do dežurnog oficira kako bi lakše obavljao dužnost trubača. Svjestan, da kao čovjek i kao svećenik svakoga trebam respektirati te ne želim nikoga omalovažavat niti podcjenjivati, nitko mi nije „na udaru“. Cijenim i poštujem svakog čovjeka, radnika i službenika, pa i ovog milicajca koji me želi poniziti. Ipak, u tim momentima sjetio sam se jednog našeg filma „Sokol ga nije volio!“ Ni mene ovaj dežurni „sokol“ nije volio. Nakon što sam izglancao hodnik, ovaj me pravoslavni „sokol“ vratio na početak. I kad sam ponovno očistio hodnik imao je više zamjerki na učinjeno. U predvečerje mi je naredio brijanje i usput prigovorio na moj istup glede neodazivanja na vojne vježbe. To je bio prvi i posljednji prigovor za boravka u zatvoru.

Klanje svinja

Opet nova uloga. Ovaj dežurni nije znao što sam po profesiji. Nasumce je birao ljude za klanje svinja. Neki od zatvorenika su se brinuli i o svinjama. Pričali su mi kako meso dobiju isključivo službenici zatvora posebice obitelji milicije. Ne sjećam se da smo imali svinjsko meso u meniju. Bio sam spreman za tu akciju i imao sam snage držati barem jednu svinjsku nogu. Nisam se bojao zadane uloge. Istina, kao dijete nisam volio gledati takvu vrstu nasilja nad životinjama, jer sam rastao i svakodnevno komunicirao s domaćom živinom. Uputio sam se s jednom skupinom na zadatak. Priključio nam se „stari“ zatvorenik, koji je bio „ugledan“ i imao je određene kompetencije nad kolegama iz zatvora. Kad je vidio da idem na taj zadatak, obratio se milicajcu vičući: „Kud ćeš popa da kolje svinje!?“ I doista, vratili su me natrag na staro zaduženje.

A kad su se predvečer vratili s klanja opet mi priđe onaj „stari“ zatvorenik, pa kaže: „Pope, mogao bi ti nama sada reći misu!“ Odgovorio sam u šali: „E ne može! Ovdje vina nema!“

Cenzura - vraćena razglednica

U malom zatvorskom dućanu mogli smo kupiti higijenske potrepštine, sokove, kavu i razglednice. Jednog dana kupio sam razglednicu, naslovio svome župniku u Selca i napisao po prilici sljedeće: „Dragi Kolega, Dobro znaš da sam u kraćem razdoblju dobio dva dekreta. Prvi je od biskupa - imenovanje za župnika u Supetru, drugi je od suca za prekršaje - odlazak u zatvor. Ovaj drugi dekret ostvaruje se kao prvi, zahvaljujući i našem Biskupu, koji reče: 'Idi najprije u zatvor, pa onda prihvati župu!' I bi tako. Moje zatvorsko vrijeme teče. Srdačan pozdrav uz svako dobro i blagoslov! Don Andro.“

Nakon nekoliko dana prilazi mi milicajac, vraća mi ispisanu razglednicu i kaže: „Pročitaj što si napisao! Ovo ne može proći! Mi razglednice ovakvog sadržaja ne šaljemo poštom!“ Okrenuo se i nestao.

Još jednom sam pročitao razglednicu, raskidao je i bacio u koš. Promislio sam: i milicajcima smeta što se Biskup umiješao u drugi dekret.

„Izrezbareni“ samac

Jednog dana došao je u našu sobu nepoznati zatvorenik. Razgovarajući s nama presvukao je donju majicu. Ostao je do pojasa gol. Na prednjem dijelu tijela imali smo što vidjeti. Koža na njegovim prsima i stomaku bila je sva „iscrtana“ crvenim polukružnim linijama. Za trenutak mi se smučilo, pa sam okrenuo pogled od te slike. Vidio je naše čudne poglede, pa je rezignirano ispripovjedio: „Pet godina sam po zatvorima i mjesecima sam bio u samici i bilo mi je dosadno, pa sam se zabavljao svojom kožom. Uzeo bi žilet i 'rezbario' po svojoj koži! Pobjegao sam iz jednog zatvora i došao u Split. Uhvatili su me i priveli.“ Njegova životna priča je mučna i teška, pa je nastavio: „Rođen sam u Bosni u siromašnoj obitelji. Kao dijete, ostao sam bez majke, koja me napustila zbog oca pijanca. Otac je redovito dolazio pijan kad bi se navečer vraćao kući, pa me je stalno tukao. Zato sam bježao iz kuće i često se skrivao u svinjac gdje sam bio primoran prespavati.. A kao mladić ostao sam na ulici prepušten svemu i svačemu, pa sam morao završiti ovdje.“

Njegovo životno svjedočenje je na sve nas ostavilo upečatljiv dojam. Shvatio sam da su mnogim zatvorenicima životne okolnosti sukrivci za njihova zlodjela.

Prvi posjet – novog Biskupa!

U srijedu, 14. lipnja dežurni milicajac poziva me i šalje u čekaonicu. Ulazim i ugledam kuma i novog, svježeg biskupa Slobodana. Srdačno smo se pozdravili, a onda Biskup u svom tonu: „O nesrićo, izašao si u novinama u 'Slobodnoj', a kažu da ćeš bit i na prvoj stranici 'Glasa koncila'!“ „Izvrsno, to shvaćam kao svojevrsnu obranu!“ - rekao sam ponosno. „Teško je bilo dobiti dopuštenje za ovaj posjet, jer po zatvorskom pravilniku, zatvorenika se može posjetiti samo 15. u mjesecu. Tako sam posebnim ovlaštenjem mogao doći k tebi!“ - priznao mi je Biskup. Pričao sam Biskupu kako su me oslobodili brevijara i krunice te kao mi je bilo teško u nedjelju kad sam sa zatvorenicima u podrumu morao čistiti mošnje (mahune), a nisam mogao ni pomisliti da bi negdje otišao na misu ili još manja mogućnost održati misu u zatvoru. Biskup me je pitao „u četiri oka“ da li su me možda tukli, jer svatko ima „svoju verziju događanja“. Ustvrdio sam da toga nije bilo i nadam se da neće ni biti. Pripovijedao mi je biskup Slobodan kako po Nererežišćima i Supetru kolaju različite priče, zovu ga često na telefon, pitaju o svemu, ljudi raspravljaju o mom slučaju, neki me uvažavaju, a drugi kude i kritiziraju. Priča mi da su Postirima osvanule parole i napisi: „Nemojte nam tući svećenike!»“ Bilo mi je drago da sam nešto doznao „iz civilstva“, a pogotovo iz ovog susreta s našim novim Biskupom. Vrijeme razgovora i posjeta bilo je ograničeno. Rastali smo se u nadi da će se konačno ostvariti onaj prvi dekret: dolazak na župu u Supetar.

Drugi posjet - sestra Josipa

I tog jutra bio sam zadužen prati zatvorske automobile. Kombi odnosno „crna marica“ bila je na redu čišćenja i pranja. Zadatak nije bilo toliko težak, jer sam bio blizu glavnog ulaza u dvorište, pa sam mogao promatrati sve što ulazi i izlazi iz zatvora. Upravo, kad sam otvorio stražnja vrata kombija, javlja mi se poznati glas sestre Josipe. Vidio sam uz nju muža Juru (zvan Veli Jure!), kćer Andreu i sina Maloga Juru. Odmah sam zaustavio posao i stao ih pozdravljati. U tom trenutku čuo sam jak, prijekoran i zapovjednički glas stražara: „Vrati se natrag!“ Ponovio je to nekoliko puta derući se. Brzo sam se vratio natrag kod auta glumeći da nešto radim, a pritom sam tiho svojima rekao da čekaju dok dobiju dopuštenje. Nakon desetak minuta primljeni su u čekaonicu, a zatim je dežurni službenik pozvao i mene. Razgovarali smo o svemu, posebno o reakcijama u novima i među ljudima na Braču o mom slučaju. Petogodišnji Mali Jure me je samo gledao i promatrao. Kasnije sam saznao da se iznenadio kako pričamo u fotelji. Naime, mislio je da će me naći iza rešetaka poput zatvorenika u kaubojskim filmovima. Njemu je bilo simpatično da perem kombi. A kad je Mali Jure došao kući, pitala ga je nona Dunava: „A Jure, jes vidi barba don Androta u pržunu?“ „Jesan!“ - brzo će on. „A ča tamo čini?“ - pita znatiželjno nona. A Mali će: „Pere crnu Maricu!“. Misleći da don Andro stvarno pere crnu ženu, nona Dunava počela se krstiti i glasno čuditi: „Boj meni, Moca, Sina i Duha Svetoga, pop pa pere crnu Maricu!“

 Treći posjet - Vjeko iz Vranjica

Mnogi moji prijatelji iz domovine i inozemstva, a i neki novinari kad su naslućivali da ću ići u zatvor, obećavali su posjet: „Svi ćemo doći i pokazati solidarnost s tobom!“ Međutim, nitko od velikih delegacija nije došao, a možda se nije niti osuđivao doći. Tog dana potražio me je Vjeko, prijatelj iz Vranjica, mjesta poznatog kao Mala Venecija. Njegova majka je rodom iz Hvara, pa je često kao mladić dolazio u Hvar dok sam službovao kao kapelan. Podsjetili smo se stare „škvadre“ iz Hvara i jednog ljeta kad se naš prijatelj Žiže zaljubio u jednu malu crnu iz Rijeke - Teu. Ali ona nikako nije htjela odgovoriti na njegovu ljubav, pa je izrekla rečenicu koju nikad ne možemo zaboraviti: „Za ljubav je potrebno dvoje!“ Od tada smo se na račun njene - doista životne filozofije - često šalili. Žiže se kasnije oženio s Vinkom Sviračkom i ima kćerku studenticu koja uređuje list koji smo u to vrijeme osnovali pod nazivom KRUVENICA. A Vjeko je u braku s izvrsnom i vjernom suprugom Marijom iz Škripa. I eto moga nezaboravnog prijatelja u posjetu i gleda me kako metem pistu i stao se rugati i smijati: „Pop, pa mete pistu, ha, ha, hi, hi!“ „Pa, to je super za mene!“ odgovorio sam. „Ma, znam, ali mi je malo čudno!“ - kazao je naizgled pomirljivo. I tako smo malo popričali, sjetili se mlađih dana u Hvaru: katedrale i pijace, biskupa Celestina i s. Mateje, don Jure i mame Jelice, nogometa i plivanja, vožnje i izleta te stare „klape“ Žižeta, Pitrota, Margite, Marije, fra Jakija, Niveske, Žane, Male iz Rijeke, pa putovanja od Splita do Venecije…

Izbavljenje i „rad u Jugoplastici“

Donjohunčanski zet Petar Živković vodio je jednu splitsku firmu i surađivao je s ravnateljem zatvora drugom Meštrovićem. Međusobno su se dogovorili da me preko dana negdje zaposle kako bi mi zatvorski dani brže prošli. Dobio sam naređenje da se ujutro ukrcam u „crnu Maricu“ s ostali zatvorenicima, koji rade u tvornici Jugoplastika na ukrcaju i iskrcaju. Bilo mi je neobično sjesti u taj kombi. Osjećao sam da mi nedostaje zraka. Nisam mogao znati kud me voze. Nema stakla ni prozora. Oko mene lim i glave zatvorenika. Na plafonu je nekoliko rupica za zrak. Dovezli su nas pred tvornicu. Tu me je dočekao i preuzeo drug i prijatelj Petar Živković. Svojim automobilom me je prevezao do jedne željezničke postaje da nešto radim. Kad je poslovođa čuo dam sam svećenik nije mi htio ništa dati raditi. „Nema ovdje posla za Vas, telefonirat ću Peri da dođe po Vas!“ Nakon sat vremena dolazi Pero po mene i vodi me u svoj stan na ručak. Vrijedna supruga Nelka pripremila je izvrstan ručak. Preko ručka smo se dogovorili za nekoliko odlazaka iz zatvora. Uvjet je bio da ne šećem po gradu nego da budem kod nekog prijatelja ili neku ustanovu. Odlučili smo da to bude bogoslovija. Odmah sam nakon ručka otišao do sjemeništa. Javio sam se rektoru zavoda, koji me je s čuđenjem pogledao. Pomislio je za trenutak da su me poslali iz zatvora špijunirati. U komunizmu je bilo sve moguće. Posudio sam nekoliko knjiga, otišao do kapelice, zahvalio Bogu za čudo trenutačnog „izbavljenja“. Predvečer, nešto prije 6 sati vratio sam se do „Jugoplastike“, ukrcao se sa zatvorenicima u kombi i natrag u zatvor - na spavanje.

Tako sam imao sreću tri dana biti izvan zatvora „na radu u Jugoplastici“ tj. u bogosloviji.

Pomilovanje za minus jedan

Konačno je došao onaj pretposljednji dan, koji je bio i posljednji dan mog kaznenog vremena na Bilice. I kad sam se pomalo privikao na taj neobičan život morao sam izići na slobodu, ali i u nove okvire obveza i službe. Oprostio sam se od novih prijatelja od kojih sam sakupio mnoga i raznolika, ali i teška životna stanja i iskustva koja su rezultirala mnoge njihove padove i delikvencije.

Na izlazu iz zatvorske zgrade uredno su mi vraćene oduzeti predmeti i novac. Dobio sam i otpusnicu iz zatvora na kojoj piše da sam „izdržao kaznu zatvora od 15 dana od 9.06. do 24.06.1989…“ Ipak pušten sam dan ranije 23. lipnja. Pred kapijom, oko 9 sati ujutro, dočekao me je vedro i ponosno Igor Krstulović također donjohunčanski zet. Sa svojim automobilom prevezao me do Splita. Sjeli smo u jednom kafiću, popričali o svemu, posebno o aktualnim političkim događajima. Ustvrdili smo da je „najopasniji lav kad je ranjen!“ Ovaj „crveni lav“ je toliko ranjen da mu dolazi kraj. I doista pet mjeseci kasnije 9. rujna 1989. pao je BERLINSKI ZID! Možda sam i ja svojim istupom i postupkom iz tog zida - simbola zatvorenosti, ograničenosti, torture i komunizma – „izbio“ barem jednu ciglu.

Tog dana 23. lipnja 1989. uplovio sam trajektom in portu Sancti Petri i preuzeo župu Supetar!

Napomena: Ispravak iz prošlog broja: Naime, u članku OD OSUDE DO ZATVORA sam naveo da sam trčao prema sredini trajekta BRAČANKA. Međutim, ispravio me je jedan mornar da u to vrijeme nije bilo trajekta BRAČANKA (jer je prethodno izgorio) nego (najvjerojatnije!) trajekt LOŠINJANKA, koji je bio gotovo identičan spomenutom trajektu. Jedan i drugi trajekt su se u puku zvali „šešula“, jer su bili nalik na drvenu šešulu ( = ručnu drvenu lopaticu za vađenje dropa).

Uz ovo naglašavam, da ova dva članka objavljena u MOZAIKU nisu konačna slika sveukupnih događanja glede osude i zatvora. Ovome prethode višegodišnja pisma, žalbe i odgovori općinskih, regionalnih i republičkih sudskih odluka i presuda. Također su zanimljive objekcije na moj postupak pojedinih kolega iz svećeništva kao i pojedinih vojnih i društvenih djelatnika onoga vremena. Neka znana imena namjerno sam izostavio. O svemu tome u jednom posebnom izdanju.